Sklonost ka samoubistvu (suicidalnost) kod mladih ljudi

Samoubistvo je drugi uzrok smrti u populaciji između 15 i 29 godina starosti. Pokušajima samoubistva obično prethode misli: ”Jedini način da se oslobodim ove muke je da se ubijem”, ”Moj problem je nerješiv, nikad mi neće biti bolje”, ”Ja sam bezvrijedan i ne zaslužujem da živim”, ”Drugima sam samo na teretu, ako se ubijem svima će biti bolje”. To su samo neke od preokupacija sa kojima se mladi ljudi bore dok prolaze kroz bolne periode intenzivne tuge, depresije, tjeskobe ili napada panike. Ove suicidalne misli nekad djeluju kao da su automatske ili nametnute, kao da nečiji glas naređuje ”Ubij se!”. Pokreću vrlo neprijatna emocionalna stanja, nervozu i senzacije napetosti u tijelu, probadanje u grudnom košu, pritisak u plućima i slično. Da bi se oslobodili tenzije, neprijatnih senzacija ili bolnih emocija, neki pribjegavaju samopovređivanju – režu se oštrim predmetom dok ne probiju kožu i izazovu krvarenje, nanose ogrebotine na rukama, nogama ili stomaku. Ovaj oblik samopovređivanja kroz sječenje i rezanje (eng. cutting), nije uvijek direktno vezan za suicid. Ipak, treba znati da je stopa suicida kod osoba koje su razvile naviku da se režu vrlo visoka. Zato se ovom problemu mora posvetiti posebna pažnja – rezanje se tretira kao upozorenje da mlada osoba prolazi kroz bolna psihološka stanja i treba joj stručna pomoć! 

“Jedan od čestih faktora koji vode u samoubistvo ili pokušaj samoubistva je nemogućnost da se procesira (metabolizira) gubitak.”

Samoubistvo i depresija

Poznata je činjenica da se depresivna stanja dovode u direktnu vezu sa razmišljanjem ili čak ozbiljnim pokušajima samoubistva. Na žalost, u trenucima kada osobe prolaze kroz stresne životne situacije, one vide samoubistvo kao trajno rješenje za problem koji je privremenog karaktera. Depresivna kriza u mladosti je u većini slučajeva prolazno stanje, pa je jedan od važnijih zadataka u prevenciji suicida pomoći mladom čovjeku da donese svjesnu odluku da se neće ubiti (ili se izlagati opasnosti), ma šta da osjeća i misli. 

Mi, ljudska bića, teško možemo kontrolisati misli i osjećanja, ali imamo kontrolu nad ponašanjem – možemo odlučiti da ne uradimo ništa, bez obzira kako se osjećamo. Ova vrsta psihološke intervencije (”Donosim odluku da ne uradim ništa što bi mi moglo povrijediti tijelo, ma šta da mislim i osjećam!”) naročito pomaže u slučajevima kada mladi čovjek vjeruje da je bespomoćan u situacijama kada ”glas” u glavi kaže, ”Najbolje ti je da se ubiješ”. 

“Sve pokušaje samoubistva trebalo bi uzeti vrlo ozbiljno. Prethodni (neuspješni) pokušaji samoubistva povećavaju rizik za buduće (uspješno) samoubistvo, i to moramo imati na umu.”

Također je poznato da se ne samo depresija, nego i anksiozna stanja i napadi panike dovode u vezu sa samoubistvom. Većina ljudi doživljava napade panike u periodima kada nisu zadovoljni svojim životom: veza sa bliskom osobom se raspala, izgubili su posao, život je postao besmislen. Nedugo nakon toga, čovjek se nađe preplavljen strahom koji ne može sebi da objasni. U vanjskom svijetu ne postoji ništa konkretno što je po život opasno, ali on se osjeća kao da je u smrtnoj opasnosti – srce ubrzano lupa, pluća su puna vazduha pa ne može da udahne, zbog toga misli da će se ugušiti, ima čudne vrtoglavice i povremeno doživljava stanja koja se nazivaju derealizacija i depersonalizacija i zbog toga misli da gubi razum. ”Ako poludim, izgubiću kontrolu nad sobom, neću znati šta radim… i onda ću se ubiti!”. Ova vrsta napada panike može biti indikator da se osoba plaši vlastitih fantazija o ”bijegu od života”. 

Kako prepoznati suicidalnost kod mladih ljudi?

Često su bliski prijatelji, rodbina ili kolege prvi koji primijete znakove da je mladi čovjek u krizi koja bi mogla da završi samoubistvom. Oni osjećaju da, ako se nešto na vrijeme ne uradi, stvari bi mogle da se otmu kontroli, ali ne znaju šta da rade. Nije uvijek lako prepoznati suicidalne misli ili tendencije kod mladih ljudi, ali ovo su neki od važnih indikatora koji ukazuju da osoba ima problem i da joj treba pomoć:

• Mladi ljudi koji se bore sa depresijom, težim oblicima anksioznosti ili napadima panike često sami kažu da imaju suicidalne misli. Zadržavanje pažnje i informisanje na ovu temu je važan, prvi korak u prevenciji suicida. Treba ozbiljno shvatiti problem o kojem osoba govori, bez pokušaja minimiziranja ozbiljnosti krize kroz koju prolazi. Važno je staviti do znanja mladom čovjeku da nam je stalo do njega ili nje i da smo spremni saslušati to što govori i kroz šta prolazi i da je pomoć neophodna, dostupna i efikasna. 

• Skoro u svakoj kulturi je još uvijek prisutan strah od stigme – ljudi se plaše da će im biti zalijepljena etiketa ”psihijatrijski pacijent” ako priznaju da imaju problem s mentalnim zdravljem. Zato mnogi ne traže stručnu pomoć, čak i kad im je veoma potrebna. Stvari dodatno komplikuje duboko usađeni sistem vjerovanja po kojem ljudi (naročito muškarci) moraju biti jaki, ne treba da pokazuju strah, tugu, očaj i želju da se predaju. Podizanje svijesti o ovom problemu (psihološka edukacija) i razbijanje predrasuda, straha od stigme i stida zbog ”mentalne bolesti” važan su korak u prevenciji samoubistva.
• Također je veoma važno je prepoznati neke tipične oblike ponašanja koji ukazuju na suicidalne tendencije: istraživanje interneta i čitanje o različitim načinima samoubistva, kupovanje lijekova, oružja, noževa, poklanjanje vlastitih dragocijenih stvari drugim ljudima, traženje skrivenih mjesta gdje bi se moglo izvršiti samoubistvo ili pisanje oproštajnih pisama rodbini i prijateljima. Ne treba naglašavati koliko su ozbiljni ovi znaci, ali ih je neophodno uočiti i obazrivo i taktično reagovati. Prvo, trebalo bi primijetiti da je osoba u krizi i stanje kroz koje prolazi uzeti vrlo ozbiljno.
• Sve pokušaje samoubistva trebalo bi uzeti vrlo ozbiljno. Prethodni (neuspješni) pokušaji samoubistva povećavaju rizik za buduće (uspješno) samoubistvo, i to moramo imati na umu. Često porodica ili bliski ljudi zanemaruju ili omalovažavaju pokušaje suicida, racionaliziraju ih kao način da se skrena pažnja ili izrazi nezadovoljstvo. 
• Važno je prepoznati ključne simptome depresije koji uključuju osjećanje tuge (bez vidljivog razloga) i nedostatak interesa i užitka u svakodnevnim događanjima koje traje više od dvije sedmice. Dodatni simptomi su poremećaj spavanja i apetita, gubitak energije, osjećaj bespomoćnosti, poremećaj pažnje, koncentracije i motivacije. Neliječena depresija, kao i razna stanja tjeskobe, često su glavni faktori koji se vezuju za pojavu suicidalnih misli i tendencija. Suicidalne misli same po sebi nisu problem, ali kada mlada osoba primijeti da je preokupirana mislima o samoubistvu, ona može postati jako napeta ili anksiozna. Jedan od razloga za to je sumnja u svoju moć da se obuzda i ne sprovede misli o samoubistvu u djelo. Sumnja se pojačava ako sebe zastrašuje raznim, neprovjerenim dijagnozama ozbiljne mentalne bolesti ili povjeruje da nešto u njihovoj glavi nije u redu! Drugi oblici ”nenormalnog ponašanja” doprinose ubjeđenju da nešto nije u redu, na primjer – neki depresivni ljudi se žale na osjećaj mrtvila i praznine, pa razviju sklonost ka samopovređivanju i namjernom rezanju kože (cutting) kako bi bar na taj način, samopovređivanjem, u sebi probudili osjećaj života. Drugi pribjegavaju pretjeranom konzumiranju hrane u želji da popune unutrašnju prazninu ili anesteziraju neprijatni osjećaj mrtvila. Dešava se i da piju velike količine alkohola ili se drogiraju. Nekada se desi da se osoba nakon noći provedene u konzumiranju alkohola ili drogiranju probudi u bolnici sa nevjericom i čuđenjem zbog onog što je sinoć uradila – pokušala se ubiti.
• Jedan od čestih faktora koji vode u samoubistvo ili pokušaj samoubistva je nemogućnost da se procesira (metabolizira) gubitak. To može biti gubitak voljene osobe, gubitak veze, prijateljstva, gubitak braka, itd. Važno je identificirati nedavni eventualni gubitak koji je mlada osoba doživjela. Prirodno je da osjećamo duboku tugu kada izgubimo blisku osobu, ali neki znaci ukazuju da ožalošćeni ne uspijeva da se suoči sa gubitkom i da ga preboli, što može biti potencijalni rizik za suicid. Jedan od tih znakova je uznemirenost i potištenost koja traje puno duže nego što je to uobičajeno, a žalovanje je intenzivnije od normalne tuge. Osoba može biti toliko shrvana bolom i tugom da nije više u stanju obavljati uobičajene dnevne aktivnosti vezane za školu, posao ili druge svakodnevne obaveze. Takva osoba je zabrinuta, lako se naljuti, iritabilna je i nervozna, te ne može da spava.

Kako pomoći suicidalnoj mladoj osobi?

Bez ustručavanja trebalo bi direktno pitati da li osoba razmišlja da oduzme sebi život: ”Nekad ljudi koji su tužni ili su ostali bez nade imaju misli o tome kako život nije vrijedan življenja. Imaš li ti takve pomisli?” Ovakvo direktno pitanje neće navesti osobu na samoubistvo, kako se to nekad pogrešno misli. Naprotiv, direktno pitanje može mladu osobu motivisati da govori o tome ili je podstaći da traži stručnu pomoć. 

Ako osoba potvrdi suicidalne ideje ili planove stručna pomoć i intervencija su hitno potrebne! 

• Kako saslušati osobu kao prijatelj 

Osjećaj da ima neko ko želi da te razumije i stalo mu je do tebe, važan je faktor u prevenciji suicida. Šta reći? Umjesto negiranja i umanjivanja problema (”Možda pretjeruješ u svojim strahovima. Možda previše dramatizuješ problem”) ili traženja da mladi čovjek promijeni način na koji razmišlja ili osjeća, važno je ne prekidati ga dok govori i izražava misli i osjećanja. Nekad je najkorisnije da pustimo osobu da govori i izrazi se, jer tako može čuti sebe i bolje razumjeti iskustvo kroz koje prolazi. Biti dobar slušalac koji ne daje savjete nego stavlja do znanja da razumije to što mu se govori, često je najefikasnija pomoć za mlade ljude u emotivnoj krizi. Važno je reći da brinemo za njih. Potrebno je na delikatan i saosjećajan način staviti im do znanja da ih ne osuđujemo i da želimo da ih razumijemo, ali vidimo da su uznemireni i nesretni i da im je potrebna stručna pomoć. Želimo da pomognemo i tražit ćemo zajedno pomoć.

Informaciju da mlada osoba prolazi kroz emocionalnu krizu i razmišlja o samoubistvu ne bi trebalo kriti od roditelja ili staratelja, naprotiv, trebalo bi insistirati na traženju hitne stručne pomoći. Suicidalne misli i želja za samoubistvom obično dolaze kada mlada osoba iscrpi sve moguće opcije, ne vjeruje da je pomoć dostupna ili korisna, pa se suicid ukaže kao ”spasonosno rješenje” za problem. Zato su insistiranja na tome da su emocionalna stanja (ma kako bila neprijatna i intenzivna) prolazna, a ne trajna i da je pomoć moguća i dostupna, veoma važna u prevenciji suicida.

Ovaj tekst je recenziran od strane ZDZ stručnog tima.