Stres i trauma – kakva je razlika?

Trauma nije isto što i stres. Stresna situacija šalje signal da treba mobilisati energiju potrebnu za akciju (borba ili bijeg) da bismo se „izvukli“ iz opasnosti. Tako vidimo da je stresna reakcija neophodna i vrlo korisna – srce intenzivno radi i pojačava dostavu krvi u vitalne organe i mišiće, ubrzano disanje omogućava dodatno snabdijevanje kisikom (kisik uz pomoć stresnih hormona podiže energiju), mišići postaju napeti i spremni za borbu ili bijeg, izoštrava se pažnja i koncentracija, a to nam pomaže da brzo i adekvatno reagujemo. Ako uspješno izađemo iz stresne situacije – tako što pobjegnemo ili savladamo opasnost – organizam (tijelo i um) se smiruje i vraća na nivo uobičajenog i normalnog funkcionisanja. I ma koliko da je taj stresni događaj bio opasan, nije bio traumatski.

O traumi govorimo onda kada se nađemo u zastrašujućoj situaciji iz koje ne možemo ni pobjeći ni odbraniti se. Preplavi nas panični strah, osjećamo neprijatne tjelesne senzacije čija je funkcija podići nivo fizičke energije, ali mi smo bespomoćni. Stresni mehanizam borba-ili-bijeg ne pomaže, psihosomatska tenzija ne može naći rezoluciju (olakšanje) i zato se ne možemo opustiti. Da bi se zaštitili od ovog vrlo neprijatnog stanja napetosti, aktivira se neurobiološki odgovor koji je drugačiji od odgovora na stresnu situaciju. Umjesto pripreme za borbu ili bijeg, organizam ulazi u stanje slično paralizi. Na snagu stupaju novi mehanizmi odbrane: zamrzavanje (eng. freeze), kolaps i disocijacija.

Šta je disocijacija?

Organizam se brani od zastrašujućeg i bolnog doživljaja kojeg ne može da „procesira“ (metabolizira) tako što aktivira odbrambeni mehanizam koji se naziva – disocijacija. Cilj disocijacije je ukinuti ili barem smanjiti intenzitet straha, šoka i pratećih tjelesnih reakcija koje (ukoliko predugo traju) mogu oštetiti organizam. Slike, emocije i akumulirana napetost u tijelu se „kristaliziraju“ – pretvore se u „komad zaleđenog užasa“, metaforički govoreći, a taj „komad nesvarenog doživljaja“ se onda prividno otcijepi (disocira), kako bi se psiha i centralni nervni sistem zaštitili od prejakog šoka.  Disocijacija privremeno pomaže da se „distanciramo“ od traumatskog iskustva, ali ostavlja i niz negativnih posljedica – oštećuje pamćenje i iskrivljuje percepciju onog što se desilo, a često dovodi i do drastičnih promjena u načinu na koji gledamo na sebe, na druge i na svijet općenito.

Najčešći disocijativni simptomi su: subjektivni osjećaj utrnulosti (umrtvljenosti) i smanjena svijest o onom što se dešava oko nas, osjećaj derealizacije i depersonalizacije, i tzv. disocijativna amnezija.

Šta je traumatsko iskustvo?

Trauma je zastrašujuća situacija u kojoj se osjećamo beznadežno i bespomoćno – ne možemo ništa učiniti da spriječimo ili zaustavimo tok događaja jer kontrola nije u našim rukama.

Reakcija na ovakvo iskustvo može biti akutni stresni poremećaj (ASP) koji obično traje do 30 dana i/ili posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) kada simptomi traju duže od 30 dana.

Za ASP su karakteristični simptomi anksioznosti (kao odgovor na ekstremnu opasnost) popraćeni stanjima napetosti, prenadraženosti i poremećajima spavanja, te simptomi depresivnosti (kao odgovor na gubitak). Simptomi anksioznosti i depresivnosti se mogu pojaviti istovremeno jer traumatski događaj često podrazumijeva i opasnost i gubitak.

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) je prolongirani odgovor na traumatski događaj.

Ovaj tekst je recenziran od strane ZDZ stručnog tima.