Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)
Šta je PTSP?
Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) je psihopatološki poremećaj koji se javlja nakon izlaganja zastrašujućim i po život opasnim događajima – fizički napad, mučenje, zlostavljanje, seksualno nasilje, teška saobraćajna nesreća, teške elementarne nepogode i katastrofe, izlaganje ratnoj traumi, ali i drugim događajima (recimo vršnjačko nasilje). Radi se o kompleksnom (mentalnom, emocionalnom i fiziološkom) odgovoru na traumatsko iskustvo koje se doživljava kao prijetnja tjelesnom integritetu same osobe ili nekog drugog.
Koji su simptomi PTSP-a?
Postoje tri grupe simptoma PTSP-a:
- Simptomi intruzije – ponavljajuća i uznemirujuća podsjećanja na traumatski događaj.
Simptomi ponovnog proživljavanja traume usključuju: a. Intruzivne slike i misli o događaju – popraćene neprijatnim emocijama i tjelesnim senzacijama; b. Traumatske noćne more – zastrašujući snovi o traumatskom događaju; c. Flashback – ponovno proživljavanje traume (u nekim slučajevima kroz svih pet čula) kao da se trauma sad odigrava: osoba „čuje glasove“, „osjeća miris“, „vidi ljude“ itd. d. Kompulzivna reekspozicija, tj. traumatsko odigravanje (engl. trauma reenactment) – osoba se ponovo nađe u situacijama koje su slične traumatskim situacijama iz prošlosti. Na primjer, poznato je da su žene koje su bile zlostavljane u djetinjstvu češće zlostavljane od strane odraslih partnera nego žene koje nisu bile zlostavljane, slično je i sa traumatskim iskustvom seksualnog nasilja (silovanje).
- Simptomi uzbuđenosti i prenadraženosti
Slike, misli, sjećanja i snovi o traumatskom događaju aktiviraju simptome hiperekscitabilnosti: uzbuđenost, znojenje, lupanje srca, povišen krvni pritisak, itd. Ovakve intenzivne fiziološke reakcije se javljaju i kad nisu izazvane podsjećanjima na traumu. Česta je i reakcija trzanja (uplašenost na bezazlene stimuluse), hipervigilnost (kao da se očekuje da će se traumatski događaj ponovo desiti), problemi s pamćenjem i koncentracijom, napadi razdražljivosti i izlivi bijesa, nervoza i nizak prag tolerancije na frustraciju (tzv. „kratak fitilj“, „lako plane“), teškoće pri uspavljivanju (ne može se opustiti i zaspati) ili održavanju sna (najčešće zbog traumatskih noćnih mora iz kojih se traumatizirana osoba budi uplašena, a zbog uznemirenosti ne može ponovo zaspati).
- Simptomi izbjegavanja i generalizovane otupljenosti
Kako bi izbjegla simptome intruzije i neprijatna fiziološka stanja, traumatizirana osoba svjesno ili nesvjesno nastoji da potisne slike, misli i sjećanja o onom što se dogodilo. Često i radi nešto što će joj skrenuti pažnju ili je umiriti – pije alkohol, drogira se, pretjerano jede ili puši, igra video igre i sl. Mnogi se povlače u sebe, izbjegavaju aktivnosti, mjesta, ljude i sve ono što bi ih moglo podsjetiti na zastrašujući događaj koji percipiraju kao ekstreman i u kojem su se osjećali bespomoćno.
Simptomi PTSP-a dovode do problema u svakodnevnim aktivnostima, međuljudskim odnosima i u socijalnom funkcionisanju. Napadi anksioznosti i strah da će se traumatski događaj ponoviti, nagle promjene raspoloženja, problemi sa spavanjem, pamćenjem i koncentracijom, gubitak motivacije i ahedonija (nemogućnost uživanja u onom što je nekad predstavljalo zadovoljstvo), prekidanje bliske emocionalne veze sa članovima porodice, prijateljima i kolegama, izbjegavanje situacija i osoba koje podsjećaju na traumatsko iskustvo, ozbiljno narušavaju normalno svakodnevno funkcionisanje. Dešava se da traumatizirana osoba pribjegava različitim strategijama (alkohol, droga, nekontrolisano jedenje, itd.) koje služe da se ublaže neprijatne emocije i prateće tjelesne senzacije, pa to dodatno pogoršava porodične i poslovne odnose ili se izoluje od drugih ljudi, izbjegava aktivnosti, gubi motivaciju, ima suicidalne pomisli. Neki razviju tzv. agitiranu depresiju, imaju napade bijesa i mogu postati nasilni.
Koja je veza između PTSP-a i drugih poremećaja kao što su anksioznost i depresija?
Simptomi depresije i anksioznosti su gotovo uvijek prisutni kod PTSP-a i često znaju zavarati kliničara (ukoliko ne vidi šta ih je uzrokovalo). Ozbiljni poremećaji raspoloženja, gubitak interesa za socijalne kontakte, poremećaji spavanja, suicidalnost, gubitak motivacije za rad ili za aktivnosti koje su nekad predstavljale zadovoljstvo, beznadežnost, katastrofična razmišljanja i negativna vjerovanja o sebi i drugima – dio su kliničke slike PTSP-a. Neliječena i nedovoljno procesirana psihološka trauma može uzrokovati pogoršanje drugih mentalnih ili fizičkih oboljenja, a vrlo dobro je poznata i psihosomatska veza između PTSP-a i raznih tjelesnih simptoma i poremećaja. Također, nedavno istraživanje na 10.000 traumatiziranih ispitanika pokazala je da žrtve traumatskih iskustava imaju 4-12 puta veći rizik da obole od depresije i pokušaju samoubistvo, odaju se alkoholizmu ili narkomaniji, ali imaju i značajno veći rizik da obole od dijabetesa, karcinoma, oboljenja srca, moždanog udara itd.
Koji su uzroci i faktori rizika za razvoj PTSP-a?
Sam traumatski događaj je glavni uzrok PTSP-a. U nastanku poremećaja značajnu ulogu igraju i drugi brojni faktori: ličnost traumatizirane osobe, prethodna traumatska iskustva, okruženje i podrška koju je osoba imala (ili nije imala) u vrijeme traumatskog događaja i u periodu nakon izloženosti traumi.
Faktori rizika uključuju i mentalne bolesti, zloupotreba alkohola ili psihoaktivnih supstanci, postojanje psihičkih poremećaja u porodici (i neki genetski i epigenetski faktori) povećavaju rizik. Niži koeficijent inteligencije je također faktor rizika. S druge strane, inteligencija, samopouzdanje i emocionalna stabilnost su označeni kao centralni u uspešnoj integraciji traumatskih događaja i prevenciji obolijevanja od PTSP-a. Uvjerenje da se kontrola nad životnim događajima nalazi u sopstvenim rukama (lokus kontrole) je također protektivni faktor.
Kako se dijagnosticira i liječi?
Neophodno je prepoznati traumatski događaj koji je u pozadini ovog poremećaja i uočiti vezu između traumatskog iskustva i simptoma. Zato u procesu dijagnosticiranja traumatiziranoj osobi treba postaviti sljedeća pitanja: Da li postoji događaj u prošlosti koji povezujete sa tegobama koje imate?; Kako je taj događaj uticao na vas tada, a kako utiče sada?; Na koji način pokušavate sebi skrenuti pažnju pa da ne mislite ili se ne prisjećate onog što se dogodilo?; Šta radite kad vas probude noćne more?; Kako tegobe koje navodite utiču na vaše svakodnevne aktivnosti, rad, interpersonalne odnose…?
Potrebno je odrediti tip PTSP: 1) Akutni – trajanje simptoma manje od tri mjeseca; 2) Hronični – trajanje simptoma duže od tri mjeseca; 3) S odloženim početkom – simptomi se pojavljuju šest mjeseci (ili duže) nakon traumatskog događaja. (Oko 25% muškaraca koji su izloženi ratnim traumama obole od PTSP-a. Za žene je faktor rizika da dobiju PTSP nakon traume duplo veći.)
Terapija se uglavnom zasniva na psihoterapijskim tehnikama koje pomažu da se procesira traumatsko iskustvo i tako oslobade emotivni naboji akumulirani u toku zastrašujućeg događaja. U nekim slučajevima korisna je i medikamentozna terapija koja ublažava neprijatne simptome. Važno je znati da u slučajevima intenzivnog zastrašujućeg događaja, pogotovo u fazi neposredno nakon traumatskog iskustva, nije korisno pričati o onom što se desilo, naprotiv, prisjećanje može pogoršati psihičko stanje traumatizirane
Naravno, iscjelitelj je u nama, a tretmani nam pomažu da ojačamo kapacitet za samoliječenje. Ipak, odnosi s drugim ljudima, i u porodici i u društvenoj zajednici u kojoj živimo, izuzetno su važni. Naročito je važna relacija između terapeuta (ili ljekara) i traumatizirane osobe.
Terapija PTSP-a uključuje psihoedukaciju, psihoterapiju i farmakoterapiju:
Psihoedukacija. Psihoeducirati osobe koje boluju od ovog poremećaja znači objasniti im da su njihovi simptomi normalni odgovor na abnormalno iskustvo. Važno je objasniti i zašto doživljavaju baš te i takve simptome. Simptomi intruzije su pokušaj psihe da se kroz prisjećanja i ponovna proživljavanja traumatskog događaja – bilo u stanju budnosti: kroz slike, misli, sjećanja ili flashback, bilo u toku spavanja: traumatske noćne more – postepeno isprazni akumulirani strah/ šok/ užas. Također, važno je objasniti traumatiziranoj osobi šta da radi u situacijama kad doživljava simptome intruzije i osjeća neprijatne prateće fiziološke reakcije. Na primjer, ako se budi noću zbog zastrašujućih snova (i plaši se da ponovo zaspi jer se boji da će opet imati traumatske noćne more), treba joj reći da je taj zastrašujući san bio pokušaj da „izbaci još jedan komad neprocesiranog straha“ (neka vrsta „emocionalnog povraćanja“), aktiviranog snovima o onom što se dogodilo. Ukoliko je moguće, treba zabilježiti sadržaj sna, i sa što više detalja opisati proživljena osjećanja. (O tome se može kasnije razgovarati sa savjetnikom ili psihoterapeutom.)
Važno je i korigovati zablude o simptomima. Neke traumatizirane osobe vjeruju da je flashback isto što i halucinacija pa se plaše ludila. Tako povrh vrlo neprijatnih simptoma intruzije razviju (sasvim nepotrebno!) i strah od ludila.
Psihoterapija. Da bismo se oslobodili stanja straha, bola i šoka – nastalog usljed zastrašujućeg iskustva sa kojim se zbog prejakog intenziteta nismo mogli suočiti u toku i neposredno nakon traumatskog događaja – neophodno je da metaboliziramo traumu i prebolujemo emocionalnu bol. Preduslov za uspješnu psihoterapiju je da se traumatizirana osoba osjeća sigurno (izvan opasnosti) i stabilno (spavanje, raspoloženje i bazične životne funkcije su barem do izvjesne mjere regulisane). Veoma pomaže ako je okružena bliskim osobama koje joj pružaju pomoć i podršku!
Psihoterapije za PTSP uključuju široki raspon kognitivno-bihevioralnih tehnika (jedna od njih je EMDR – desenzitizacija i reprocesiranje traumatske memorije pokretima očiju), narativnih terapija (Narrative Exposure Therapy – NET), psihosomatskih terapija (Somatic Experiencing by Peter Levine; Sensorimotor Psychotherapy by Pat Ogden – Tek kada „tijelo nauči“ da je opasnost prošla, pa traumatizirana osoba više nije prisiljena da se vraća u prošlost, može se govoriti o pravom izliječenju traume, kažu doktori Peter Levine i Pat Ogden), i mnogih drugih psihoterapijskih modaliteta.
Kad su u pitanju traumatizirani vojnici i ratni veterani, istraživanja pokazuju da je, pored psihoterapije, važno fizičko i psihičko angažovanje vojnika i njihovo učestvovanje u aktivnostima koje nalaze korisnim i vrijednim.
Farmakoterapija. Farmakoterapiju treba primenjivati zavisno od ispoljene psihopatologije. Za ublažavanje teških i neprijatnih simptoma često se koriste SSRI’s i SNRS’s, MAO inhibitori kao i beta blokatori. Medikamentozna terapija uvijek se primjenjuje kao dodatna pomoć – uz adekvatnu psihoterapiju.
Koje su moguće preventivne mjere?
Dugotrajna stanja strepnje, tjeskobe, napetosti i brige za budućnost su opasna jer ne završavaju relaksacijom, nego konstantno drže organizam u stanju pripravnosti. Preokupirani smo razmišljanjem o nekoj nejasnoj opasnosti koju ne možemo da konkretizujemo, pa ne možemo poduzeti akcije da tu opasnost spriječimo ili se od nje zaštitimo. Upravo ova neprekidna nelagoda, zabrinutost i iščekivanje da se nešto loše desi mogu uzrokovati hroničnu nesanicu, razdražljivost, ali i tjelesne poremećaje i bolesti koje nazivamo psihosomatskim – jer psihološki faktori igraju značajnu ulogu u nastanku tjelesnih (somatskih) oboljenja. Kako se zaštititi? Važno je ne misliti u maglovitim terminima „desit će se nešto strašno“, „ovo neće na dobro završiti“. Upravo naslućivanje nejasnih opasnosti prouzrokuje dugotrajna i štetna stanja napetosti i nervoze. Umjesto toga, potrebno je zamisliti konkretnu opasnost koje se plašimo – onako kako bi se ona zaista mogla desiti. Nakon realne procjene stepena vjerovatnoće da se ta opasnost desi (uz pomoć objektivnog informisanja i bez „viška samozastrašivanja“), potrebno je unaprijed isplanirati efikasne akcije – šta raditi ako se to desi, gdje se skloniti, koga pozvati, šta poduzeti. To će nam pomoći da smanjimo osjećaj bespomoćnosti i straha.
Kad je u pitanju prevencija ratne traume, uloga medija i društvene zajednice je velika. Dobrom i pravovremenom informacijom potrebno je smanjiti faktor iznenađenja i eventualno anticipirati pojavu katastrofičnih događaja i posljedice koje mogu ostaviti. Pored toga, stanovništvo treba podučavati tehnikama samopomoći i uzajamne pomoći.
Nakon traumatskog iskustva, članovi porodice i prijatelji su obično prvi koji priteknu u pomoć. Za traumatiziranu osobu ta pomoć je dragocjena, čak i kad se radi o najoskudnijem socijalnom kontaktu. Izolacija pojačava osjećaj bespomoćnosti i predstavlja faktor rizika za razvoj PTSP.
Poznato je da je značajan faktor rizika za nastanak ovog poremećaja – i kod vojnika i kod civila – dužina izloženosti traumatskom događaju i stepen grupne kohezije. U vrijeme kad vlada opasnost, strah i nesigurnost, ljudi se instinktivno povezuju u grupe. Dobro vođstvo i uvjerenje da osoba pripada grupi koja se može suprotstaviti neprijatelju (ili nekom izvoru opasnosti), pojačava grupnu koheziju, stvara osjećaj sigurnosti – jer će je kolege ili prijatelji zaštiti ili joj pomoći ukoliko se nešto desi, pa se smanjuje osjećaj bespomoćnosti.
Osjećaj bespomoćnosti može se savladati i uključivanjem u razne humanitarne akcije i pomaganjem drugima kojima je naša pomoć potrebna. Uvijek se može nešto učiniti, a pomažući drugima pomažemo i sebi.
Ovaj tekst je recenziran od strane ZDZ stručnog tima.
